Tuzhne ljubawne priche...

Ako imate neku tuzhnu prichicu podelite je sa nama... ewo jedne...


Znali su se sest mjeseci
koliko su i bili zajedno
s vremenom su se upoznali jos bolje
voljeli su se najvise na svijetu
kad je saznaa da ima bolesno srce
plakao je sa njom.
Kad je ulazila u avion
kad je isla na operaciju
nije joj ni rekao vidimo se.
Imala je srece
dobila je novo srce.
Kad se vratila
nije ga mogla nigdje naci
nitko joj nije znao reci
gdje je?
Kad je pitala mamu gdje je???
rekla joj je sa suzama u ocima
zar ti niko nije reko ko ti je dao srce?...

U malom gradu na obali Save zavoljese se on i ona. Nije to bila obicna ljubav vec ljubav puna straha, da se ne razdvoje, da ne izgube jedno drugo. govorili su a nije za njega i da ce ga upropastiti. Jednog dana kada je morao neizbjezno otici rekao joj je da ce je voljeti i pisati joj...

1. pismo je dobila nakon tri dana. pisalo je a pati i misli na nju.
2. pismo je dobila poslije mjesec dana i bilo je puno tuge.
3. pismo je dobila nakon 3 mjeseca, pisalo je da pati ali da se privikava na novu sredinu.
4. pismo je dobila nakon 6 mjeseci i pisalo je da se snasao u novoj sredini.
5. pismo je dobila nakon 10 mjeseci i pisalo je da je zaboravlja i da je voli kao staru prijateljicu.
6. pismo je dobila nakon godinu dana i pisalo je o poznanicima i prijateljima
7. pismo je stiglo nakon 18 mjeseci i pisao je o svojoj djevojci s kojom izlazi.
8. pismo je dobila nakon 2 godine, pisao je o svojoj djevojci nadajuci se da ce i ona biti sretna.
9. pismo je stiglo nakon 2 godine i 9 mjeseci i pisao joj je o svojoj zenidbi ali se nada da ce i ona biti sretna.
10. pismo je stiglo nakon 3 godine i u njemu je pisalo:

Oprosti voljena moja sto sam se ubio dva dana poslije nakon naseg rastanka. ova pisma su ti slali moji prijatelji da bi me lakse zaboravila... VOLIM TE.....

Vojnik je na prvoj strazi smene. Ceka pismo od voljene. Jednog dana pismo stize da voljena slsbo dise. Ja zamoli kapetana na osustvo mjesec dana kapetan je bi dobar osustvo je odobrio. ja izlazim iz bojnice, svojoj dragoj do bolnice, u bolnici nikog nema casna sestra krevet sprema, ja zamoli casnu sestru gde su vrata od moga zlata, tvoga zlata vise nema prekrila je crna zemlja, ja izlazim iz bolnice svijoj dragoj do grobnice na grbnici zumbul plavi umrla je od ljubavi. Na zumbulu sitno pise mene dragi nema vise, idi dragi trazi srecu vratiti se vise NECU.

Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konačno se javio.

On: Halo
Ona: Bok.. ja sam. Dugo se nismo čuli..jako dugo.
On: Ne mogu vjerovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da.
Ona: Da predugo... predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj. Ni sama ne znam kako sam se na to natjerala sada.
On: Da...
Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama...sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom.
On: (tišina) ..kako to da si nazvala...?
Ona: (tišina) pa htjela sam te čuti... vidjeti kako si?
On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... dobro sam.. ide nekako.. živi se dan po dan. A ti?
Ona: Dobro sam...
On: Lažeš...osjetim ti po glasu..nikada nisi znala lagati.
Ona: Tebi ne...
On: Da to je uvijek valjalo kod nas.. barem se nikada nismo lagali.
Ona: Znaš... (tišina)..nemam pravo to pitati ali... jel se sjetiš kada mene?
On: (tišina)
Ona: Ne moraš odgovoriti.. postavljam pitanja bez smisla...previše je vremena prošlo imaš svoj život..
On: ...naravno da se sjetim...i nekada poželim da nije tako..ali uvijek je isto.
Ona: Pitam se zašto sam to napravila..zašto sam te otjerala od sebe .... nikad mi to nije bilo jasno... možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš
On. I ja sam htio samo to..ostati...
Ona: Ja sam kriva za sve...
On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.
Ona: (tišina ) i kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj?
On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoliti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je.
Ona: A ti živiš sam?
On: Da .Živim sam..naučio sam se na to.. navikne se čovjek kada mora.
Ona: Da..navikne se čovjek...
On: A što je s tobom?
Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvijek.. dobro je...
On. Nikad se nećeš promjeniti...ali nisi sretna.
Ona: (tišina)
On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije...
Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...
On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena...
Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti.
On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti sretan ako te opet vidim ili čujem
( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten..
Ona: Zašto?
On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promjenili smo se... nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve.
Ona: znam.. znam da nije više isto..ali..
On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo...
Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu...
On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš n ti mene... samo bi se povrijedili još više.
Ona: znači nećemo se ni vidjeti...?
On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim...
Ona: Htjela bi te vidjeti...
On: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti..želim to više od svega... ali znam da ne smijem . Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe...
Ona: Znam.. (tišina)
(tišina)
On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ.
Ona: (tišina) ali...
On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina...
Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...
On: Znam...
Ona: Nsam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi...
On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voliti drugu... jednostavno je tako..
Ona: (tihi jecaj)
On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro?
Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te...
On: (tišina)..nemoj plakati....
Ona: (tihi jecaj) ...volim te...
On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i sjeti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.
Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš...
On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati..
Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu...
On: Onda ću ti pomoæi još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te...
(spuštena slušalica)
Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...

Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na njegovoj ploći u donjem desom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega rijeći: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomièno klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u vječnosti...

xexe... :D
sry... ja bash wolim owe prichice... :D

.VOLJELI SU SE...

Djevojka i momak se voze na motoru...
DJEVOJKA: "Nemoj tako brzo voziti, smanji..."
MOMAK: "Ne, bas nam je dobro."
DJEVOJKA: "Nije mi dobro, molim te..."
MOMAK: "Kazi mi da me volis..."
DJEVOJKA: "Volim te i ti to znas."
MOMAK: "Zagrli me..." (djevojka zagrli momka)
MOMAK: "Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te..."
SLIJEDECE JUTRO U NOVINAMA:
"Motor je imao saobracajnu nesrecu, jer su otkazale kocnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula, a jedna prezivjela..."
A PRAVA ISTINA JE:
Momak je na pola puta shvatio da su kocnice otkazale, ali nije zelio da kaze djevojci. Zelio je posljednji put od nje cuti rijeci VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da ce onda ona prezivjeti... iako je to znacilo da ce on poginuti...
VOLIO JU JE VISE OD SVOG ZIVOTA...
Sutradan je djevojka presjekla vene...
VOLJELA GA JE VISE OD SVOG ZIVOTA...

VOLJELI SU SE VISE OD ZIVOTA...

Lea i Luka su se znali od 5 razreda osnovne
skole.Otkad se znaju izmedu njih uvijek postoji “ono nesto“...Njihova
ljubav se rasplamsala u prvom razredu srednje skole...kada su zajedno
upisali opcu gimnaziju...Ta skola ih je zauvijek spojila...Njihovi
roditelji,profesori prijatelji su prihvatali ovu prelijepu mladenacku
ljubav iako su bili jako mladi...Lea i Luka dane su provodili
zajedno-ispunjavajuci ih poljubcima,zagrljajima i slatkim
tajnama...Svaki trenutak proveden zajedno ih je zblizavao svakog dana
sve vise...Jednog dana Lea se nije osjecala dobro i mama je odvela
doktoru na pregled.Njegov izraz lica nije nimalo ohrabrivao ni Leu ni
njenu mamu.Doktor im je saopstio ruznu vijest:Lea je imala tesku bolest
srca i trebala je hitno transplantaciju...Najveci problem je bio sto
nije bilo donatora...Luka je dugo cekao Leu i kada je vidio onako
blijedu znao je da nesto nije uredu...Lea ga je odvela na njihovo
zajednicko mjesto i dok je prikrivala suze sve mu je ispricala.Luka je
osjecao kao da mu se srusio cijeli svijet imao je jaku potrebu da
zaplace ali znao je da nesmije-znao je da mora biti jaci –radi svoje
Lee...I tako su dani prolazili a Luka i Lea su svaki dan provodili
zajedno,,,on se trudio da Lei udovolji u svemu mada je to nekad bilo
nemoguce a Lea je pokusavala da bude jaca od bolesti...Luka je znao da
to sto radi nije dovoljno...Jednog dana Lea je primila poziv u kojem su
joj rekli da su nasli donatora i da za 2 dana ima operaciju...Bila je
presretna jer je to znacilo da ce za 2 dana biti potpuno zdrava i
ponovo ce moci uzivati u svim carima zivota-zajedno sa svojim
Lukom...Kada mu je to rekla on je samo zagrlio kao da im je to prvi i
posljednji put da se vide...Dva dana su brzo prosla i Lea je otisla na
aerodrom a sa njom njeni roditelji,prijatelji i naravno Lukom...Sa
svima se pozdravila i obecala im da ih nece napustiti...Njen avion je
uskoro poletio...Zadnje sto je Lea vidjela je bilo tuzno Lukino
lice...Operacija je prosla savrseno...Lea se polako oporavljala i nakon
3 dana je dobila dozvolu da se vrati kuci...Dok je cekala da joj avion
poleti jedino je mislila na Luku kako ce se opet vidjeti mada je bila
tuzna jer je svih tih dana nije nijednom nazvao...Roditeljima nije
nista govorila a ni oni nisu njoj...Napokon je dosla u svoj rodni
grad!Bila je presretna...Gledala je kroz prozor i trazila Luku ...Nije
ga vidjela...Kada su sisli sa aviona,vec tuzna Lea,upita mamu:GDJE JE
LUKA?!-mama je blijedo pogleda i oci joj se napunise suzama...Lea je
zapita sta joj je...A mama je kroz plac upita:ZAR NE ZNAS KO TI JE DAO
SRCE?!?!

Pet krwawih ruža
Žiwela je dole u dolini Sawe.Imala je oči kao nebo plawe.Srećna,zaljubljena i mila o žiwotu swome diwne snowe snila.Trčala je sa cwećem u ruci tog dana jer njenom momku bio je rođendan.
A tamo preko puta pojawi se mladić,lep kao i prwog dana.Sa osmehom sreće krenula je ali od jednom škripa kočnica je prenu.Kasno mladić viknu "pazi",al mnjegowu dragu auto weć zgazi.
Sad na zemlji leži rasuta cweća.Al lepi snowi ostwarit se neće.Sad se mladić pita "Šta u žiwot pruža,pregršt snowa i PET KRWAWIH RUŽA"

Od kada znam za sebe, znam i za nju. Zvala se Ana, imala je smedju kosu, smedje oci i mogu slobodno reci da je bila najsladja i najsimpaticnija devojka u gradu. Ali ona toga nije bila svesna. Uvek je zelela da bude opasnija, bolja riba od drugih. Da nije bilo te njene sulude zelje ne bi bilo ni ove price. Imala je 16 godina, bila je drugi razred srednje skole. Uvek je bila odlican djak, lepa kao lutka, pametna kao pcelica, ali lakomislena. U osmom razredu osnovne skole po prvi put je osetila bol, ali onaj pravi. Po prvi put je osetila sta znaci izgubiti ljubav, po prvi put joj se ucinilo da nema razloga za srecu. Povukla se, nije nigde izlazila, od one vesele i nasmejane devojke koja je zivela za izlaske nije ostalo ni traga. Isla je u skolu, ucila za prijemni, pokusavala da preboli Marka i njihovu neostvarenu ljubav. Cekala je leto. Polozila je prijemni, upisala se u skolu koju je zelela. Marka jos nije bila sasvim prebolela, ali joj je dosadilo da place zbog njega, da pise tuzne stihove, slusa "njihove" pesme, zatvara se u sebe. Pocela je da izlazi, da se ludira, da se zabavlja. Svake nedelje je imala novog decka. Nijednog nije volela, zezala ih je, svetila im se zbog bola koji joj je Marko naneo. Jos ga je volela, ma koliko se trudila da to sakrije. Takvo ponasanje ju je drzalo malo vise od godinu dana. Onda je upoznala Dragana. Bio je pet godina stariji, imao je najbolja i najskuplja kola, najbrzi motor, kucu koja lici na hotel, crnu kosu, crne oci, "lice andjela" kako je govorila. Medjutim, ono sto sam ja znala, a ona nije mogla pored opcinjenosti njime da primeti, je da se ispod tog lica andjela krije nesto drugo. Dragan je imao 21 godinu, nie nista studirao, ziveo je na racun roditelja, menjao je devojke tri puta na dan, pio, pusio, ponekad se i drogirao. Nije bio ni neki lepotan, ako cemo iskreno. Medjutim, bio je veliki sarmer, ribe su padale na njegove fore, mirisao je na najskuplje parfeme, uvek je bio lepo obucen - jednostavno, devojke su sekle vene zbog njega. Ali, moja Ana nije. Njoj je bila dovoljna lekcija pod imenom Marko da shvati zlatno pravilo: ako decko pored tebe ima jo 2-3 devojke nije vredan truda, ima onih za koje mozes biti jedna i jedina. Dragan je prema njoj bio takav u pocetku. Zabavljao se sa plavusama, crnkama, udatim, razvedenim, mladim, starijim, nije mu bilo vazno, a zvanicno je bio njen decko. Raskinuli su. Ana to nije htela da trpi. Ali, ubrzo su se pomirili. Ostavio je sponzoruse koje su ga jurile, bio je samo njen. Cesto joj je pustao Djokinu pesmu: "citav zivot jurile su me plave, sve neke iste kao kopije, hej moje plave, dosle ste mi glave, dosadne krvopije, HOCU JEDNU MALU GARAVU, da je gricnem kao jabuku..." Ne znam da li se bio zaljubio u nju, ponekad mislim da jeste, a ponekad, opet, pomislim da on to ne ume. Sve u svemu, bili su zajedno non-stop. Vozili su se autom, motorom, isli zajedno u diskoteke, kafice, provodili se. Spavala je s njim nekoliko puta. Nije joj bio prvi, ali je govorila da je on njena treca i najveca ljubav. Da se sve nastavilo kako je pocelo, ja mislim da bi se oni vencali odmah nakon njene srednje skole. Ali, sudbina je htela drugacije. Te proklete veceri, bio je petak 13, otisli su na neku zurku. Tad su se prvi put posvadjali. Rekao joj je da se promenila, da nije vise ona devojka koju je upoznao. Da je postala gruba prema ljudima, smatrala ih manje vrednim, svaku lepu devojku smatrala zakletim neprijateljem, uvek zelela da bude najbolja u svemu, "gazila preko leseva" da bi ostvarila ono sto hoce. Govorio joj je da previse pije i pusi, da to ne valja. - U sta si se to pretvorila, mala? - pitao je, ali nije dobijao odgovor. Cutala je. Nije znala sta da mu odgovori. Dragan i ja, njena najbolja drugarica, smo bili jedine osobe na ovom svetu prema kojima se normalno ponasala. Ali, u poslednje vreme se i to promenilo. - Daj, oladi Dragane! - bilo je sve sto je rekla. - Ajde, idemo kuci. Trazila je da vozi. Dragan se bunio, govorio joj da je pijana, ali nije slusala. Sela je u njegov crni kabriolet. Imala je opet onaj cudan sjaj u ocima, gotovo bolestan i ludacki. Vozila je brzo, vrisnula je na sav glas i pustila volan. - Ana, ne zajebavaj se s tim, pijana si, udaricemo u nesto... - dreknuo je Dragan. Nije se obazirala. Ponovila je to, pustila volan i podigla ruke visoko u vazduh. U tom trenutku je iza krivine naisao kamion i dva automobila iza njega. Dragan je zgrabio volan, ali prekasno... U pola pet ujutru je zazvonio telefon. Javila sam se i cula Aninu mamu kako govori nesto nepovezano. Sve sto sam razumela je da je Ana imala udes. Odjurila sam u bolnicu. Videla sam uplakane ljude, nosila na kojima su je doneli su bila skroz krvava. Dragan je imao posekotinu na glavi i polomljenu ruku. Bio je pod stresom, dali su mu sedative da se smiri. Zelela sam da cujem detalje, kako se to dogodilo. Nije znao da mi kaze nista osim: - Ja sam kriv, nije trebalo da joj dozvolim da vozi. Bila je pijana, trebalo je da je sprecim... Ja sam bila u soku. Jedna zena mi je ispricala kako se sve desilo. Rekla mi je da su udarili u kamion, da je Ana izletela iz kola. Nisam mogla da verujem. Tesila sam Anine roditelje. Svi smo bili u soku. Posle pola sata se pojavio doktor. Anina majka je potrcala prema njemu. - Kako je ona? Dobro je, zar ne? Da li je povredila kicmu? Moci ce da hoda, recite mi nesto, pobogu! Doktor je tiho rekao: - Zao mi je gospodjo. Vasa cerka je izletela iz auta. Srce joj je stalo na mestu, izgubila je mnogo krvi...Primite moje saucesce. Ne mogu opisati osecaj koji smo svi imali tog trenutka. Od doktora sam saznala svaki detalj. Od silnog udara njeno srce se pomerilo i prestalo da radi istog trenutka. Pored toga, izgubila je mnogo krvi, imala teski potres mozga, polomljene obe noge, kicmene prsljenove. Da je prezivela, bila bi u komi ko zna koliko, a ako bi se ikada probudila iz kome ostala bi nepokretna. Tuzna povorka ljudi u crnom, njeni najblizi izgledali su kao senke. Kovceg nisu otvarali. Zeleli su da je ljudi zapamte onakvu kakva je bila. Lepa, najlepsa. Bar dvadeset ljudi je govorilo na sahrani, svi su plakali, sahrana je trajala tri sata. Kako da su svi odugovlacili, kao da niko nije zeleo da se oprosti od nje, zauvek. Od tada je proslo neko vreme. Rane su jos uvek sveze. Sa Draganom sa nedavno pricala. On ne moze da se pomiri sa cinjenicom da Ane vise nema. Njenu sliku u najvecem formatu koji postoji je uramio. Gleda u nju, tuguje, pije, ne shvata sudbinu koja mu je uzela. Ja sam tuzna, ali se trudim da tu tugu nekako sakrijem. Ma sta da se desi, idi dalje - Ana je to uvek govorila. Ali, nje nema da mi sada pruzi podrsku, da me svako vece pita: "A sto se ne smuvas s onim, bas je sladak? Ili sa onim tamo, to mi je drug, lako cu ti ga srediti...", da mi gleda u solju, da mi pomaze oko matematike, da se smeje i kad nema razloga za smeh i radost. Zivot ide dalje, to je tacno, ali kako i na koji nacin, to zavisi malo od nas, a malo i od Boga...

KRATAK ŽIVOT SEDAMNAESTOGODIŠNJAKINJE
Imala je sedamnaest godina. Bila je lijepa, mlada i pred njom je stajao jos dug zivot, ali nazalost, jedan dan je saznala da ima rak. I morala se pomiriti sa time da tu nema lijeka i pomoci, te da se od te bolesti umire.

Doktor joj je rekao da pred sobom ima jos samo tri dana zivota. Dva je dana iskoristila za oprastanje od roditelja, rodbine, prijatelja i poznanika. A zadnji dan su je roditelji odvezli u Slavoniju. Tamo gdje je
upoznala svoju prvu ljubav. Na rukama ju je odnio do malog ribnjaka. Zadnji put je lezala u njegovom narucju, zadnji put mirisala njegovu kosu. Osjecala je njegove ruke oko struka, ljubila je njegove usne.
Na kraju su se posljednji put poljubili i zagrlili, a onda se dogodilo ono najgore. U posljednjem trenutku njene rijeci su bile upucene samo njemu. Rekla mu je: ''Reci mojim roditeljima da me pokopaju tamo negdje daleko od svih. I znaj da sam te uvijek voljela i voljet cu te i u onom drugom svijetu gdje cu biti sama i cekati tebe. Jos jednom ti od sveg srca HVALA za tvoju neizmjernu ljubav koju si mi samo ti mogao pruziti. Dragi, ne zaboravi da te neizmjerno volim''. A onda je njeno srce prestalo kucati i umrla
je sretna u njegovom narucju. Noseci je na rukama, onako blijeda i hladna lica, do njezinih roditelja da im kaze zadnju zelju koju je zazeljela.
Usao je u sobu gdje su bili njezini najmiliji i rekao zadnju njezinu zelju, onako jedva izgovoreci. I naravno, njeni su joj ispunili zelju. Treci dan bio je sprovod , skupila se povorka ljudi, i mladih i starih tuznih lica, oprostili su se zauvjek od nje. On je stajao kraj groba, sav uplakan i tuznog lica, sa velikim buketom crvenih ruza. I spustili su njen lijes u hladnu i tamnu zemlju. Bacio je buket crvenih ruza na lijes u kojem je ona lezala. Crnom i mokrom zemljom poceli su pokrivati lijes kad su svi otisli, a on je ostao da se oprosti od nje. Pricao joj je i govorio lijepe rijeci. Rekao je: ''Ove rijeci upucujem samo tebi. Znaj da te ludo volim i da te nikada necu zaboravit. I ja cu jednoga dana doci tamo gore tebi, i opet cemo biti sretni, bas kao nekada''. Na kraju je ostavio jednu sliku na kojoj su bili njih dvoje i otisao. Poslije se po selu pricalo da se taj mladic nikada nije htio ozeniti niti jednom osim nje ali, nazalost, nje vise nije bilo.

Svaki je dan dolazio na njen grob i uvijek joj je donosi buket crvenih ruza. Pricao je sa njom, mada ona tijelom nije bila prisutna, ali duhom je. I stvarno se taj mladic nikada nije ozenio, jer je njegovo srce kucalo samo za nju i nikoga vise.

RASTANAK

Bili su zajedno pet godina.Živjeli su u istom gradu. Ludo su se voljeli i nitko ih nije mogao razdvojiti, ali nazalost jednoga dana on joj je rekao da mora odseliti u Englesku. Njoj je taj dan bio najgori u zivotu.
Plakala je kao nikada do tada. On ju je tjesio. ali uzaludno. Rekao joj je da ce je zvati svaki dan, da ce joj pisati, da ce je uvijek voljeti i nece je niti sa jednom drugom prevariti. Ona je prestala plakati i pomirila se sa tim da se on mora odseliti. Zadnji put su se poljubili i onda su se rastali. Dosla je doma sva uplakana.
Njeni su vec znali sto se desilo, ali htjeli su da joj on to kaze i da se oprosti od nje. I kao sto joj je obecao, zvao ju je svaki dan, stizala joj je gomila pisama.Svaki put kad bi razgovarala sa njime, rasplakala bi se. A onda je jednoga dana nije nazvao bila je sva uzrujana stoga je ona njega nazvala. Telefon je zvonio kao lud, ali niko se nije javljao. Od toga dana nije htjela ni jesti, ni piti odjurila je u sobu i zaspala.
Sliedece jutro zazvonio je telefon. Ona se javila.Bila je to njegova majka na telefonu. Bila je sva uplakana
i rekla joj je:Duso draga, on je sinic u dva sata preminuo. Ona nije mogla doci do zraka od soka. Spustila
je slusalicu i glasno zaplakala. Njezini su je pitali zasto place? ona je kroz suze jedva progovorila: Preminuo
je.Roditelji su je tjesili, ali uzaludno. Ona je neutjesno plakala. Njezini su nazvali njegovu mamu i ona im je sve objasnila. Roditelji su joj rekli da ce joj decko sutra biti prebacen u Zagreb i da ce ga u Zagrebu pokopati. Sljedece jutro joj je stiglo pismo, a u njemu je pisalo: da je umro od leukemije i da je zato
morao otputovati u Englesku na ljecenje. Napisao je da joj to nije htio reci uZagrebu zato da je jos
vise nepotrese.Ona je opet gorko zaplakala. Dosao je dan pogreba. Ona je bila sva blijeda i bijela kao
tempera. Na pogreb je doslo mnogo ljudi. Kada su poceli spustati ljes, ona se nije mogla smiriti od
pleca i boli. Poslje pogreba je otisle do njegovih roditelja i rekla im je da joj nije zao i da im oprasta sto joj nisu rekli za njihovog sina. Oni su joj rekli da su njihova vrata uvjek otvorena za nju i njezine roditelje.Ona se zahvalila. Svaki dan je odlazila na njegov grob, da joj se ne ugase sjecanja na njega.

joj bre... ti xotjesh da me strefi srchka??? :(

ijao bre :( :( :(